Razmišljali smo i kalkulirali kada bi mogli i bili smo u strahu hoćemo li ju dočekati.

Pitali smo se kada je najbolje vrijeme, da li da još čekamo, da li da još neke stvari proživimo prije toga, da li ćemo uopće moći to ostvariti tada kada se na to odlučimo i hoćemo li ikada biti potpuno spremni na to. Bili smo svjesni i naše razlike u godinama i važnosti završetka mog faxa i težine traženja posla nakon faxa u situaciji kakva je u Hrvatskoj već godinama.

Sada vidim da su nas i strah i neizvjesnost sprečavale od najljepšeg perioda u životu...i vidim drugačije nego tada. Potpuno drugačije vidim sve.
I znam da nam je Mila došla u pravo vrijeme, ali da sam samo znala koliko će nam sreće donijeti nebi dopustila strahu da se uvuče, da me iz prikrajka promatra cijelo vrijeme...

Ne bih dopustila da nam drugi sa nekom sjetom govore kako će nam se sve promjeniti, kako ništa nećemo stići i kako ništa neće biti isto.
Da, nije nam isto... sada nam je još bolje.

Maštali smo o bebici, sanjali i zamišljali je. I jedva smo je dočekali.
I od onog trena kada smo ugledali plusić naš život je dobio potpuno drugačiju viziju.

Dobio je drugi smisao. Dobio je još ljubavi.
I kako da nam onda ne bude bolje?

Informirali smo se.
O svemu, od svih, od svuda...

Čitala sam knjige o trudnoći, o prvoj godini djeteta, o roditeljstvu, o važnosti pozitivnog razmišljanja.
Nismo uopće mogli znati što nas čeka. Mene kao mamu, njega kao tatu i nas kao obitelj.

Spremali smo se, a da nismo znali gdje idemo i kakvo nas vrijeme čeka.
A onda nam je ona došla nakon 9 mjeseci jedva čekanja.

Mislila sam da ću imati mučnine, da ću imati žgaravicu i da ću dobiti nove strije...
Ništa se od toga na moju sreću nije dogodilo.
Mislila sam da neću izdržati na poslu do kraja, da neću moći toliko sjediti, da nećemo putovati i da neću ići na utakmice niti naše najdraže Rijeke u Milanu niti rukometa u Zagrebu.

A uspjeli smo sve organizirati.
Mislila sam ajme meni kakav će biti porod, kako ću to izdržati... pa onda na kraju kada sve krene ne znaš ni sam gdje si. A kada ugledaš prvi put vašu bebicu nije da zaboraviš na svu bol, nego vidiš šta slijedi nakon toga pa ti je odmah lakše.
Razmišljala sam kako ću u bolnici funkcionirati, kako ću biti sa drugima u sobi, kako ću sa masnom kosom...

A opet svi ti dani prošli su i ugodnije i brže nego što sam mislila, a šampon za suho pranje učinio je da budu i ljepši.

Htjeli smo imati uspomenu na naš izlazak iz bolnice pa opet nisam bila sigurna kako će ona podnijeti jaje, slikanje, vožnju i riječku kišu... pa smo i to uspjeli i imamo divnu uspomenu na njen prvi dan na svježem travanjskom zraku.

Mislila sam ajme meni kada sada dođemo doma u gužvu jer smo pozvali i tetu i nonice i dedu da nam dođu... i šta ako ona ne bude dobro prihvatila tu veselu galamu, a ona je i dalje nunila dok je mama tamanila musaku.

Mislila sam da ću jesti samo kuhano jer to kao rodilje jedu pa sam shvatila koliko mi pečeno meso i krumpir u oporavku pomažu. Razmišljali smo kako ćemo bez sna, kako ćemo uz česta buđenja funkcionirati i kako ćemo biti nervozni i živčani.
A onda smo samo radili ono što i inače i shvaćali koliko je bitno za oboje da razgovaramo o svemu, da se bodrimo svakodnevno i da si međusobno pomažemo.

Dok sam čitala o postporođajnoj tuzi i depresiji mislila sam kako se o tome premalo govori pa sam odlučila da ću o svim svojim osjećajima, mislima i strahovima pričati glasno i iskreno. Prvo, što mislim da je i najbitnije, često sama sa sobom pa onda i s njim i s drugima. Nije bilo tuge, niti depresije, ali razgovora, suza, optimizma i smijeha bilo je često.

Mislila sam ajme šta ako i naše dijete neće htjeti klokanicu ili spavanje u kolicima ili u svom krevetiću pa smo na kraju uživali u prvim tjednima zajedničkog spavanja, a potom je uspješno naučili da spava u svom krevetiću pa nam je prečesto falila. Iako je odmah zavoljela jaje/autosjedalicu i vožnju kao prava mala putnica, vožnja u košari bila joj je preravna i dosadna pa smo i to riješili postavljnjem uzvišenja kako bi sve mogla okolo bolje vidjeti i kako bi mogla lakše zaspati.

Mislila sam kako ću kada on ode raditi i kada budemo same...kako ću se istuširati, kuhati, spuštati s njom s 5. kata bez lifta i za šetnje namještati kolica?
I naravno da se i to može uspjeti. I naravno da je zavoljela i mamaRoo unatoč svakakvim komentarima kako nam to neće pomoći.
Kao i pitanja kako ću s njom na drugi kraj grada jer ne vozim. Kao da taxi i uber u našem gradu ne postoji....

A pjevušanja uz misli hoću li i kako biti i žena i majka i kraljica? I hoću li nastaviti uređivati blog?

A kad ono, napisala više smislenih postova nego onda kada nisam bila mama.
Kupila više udobnih i lijepih haljina i sandala nego prije i popila puno više kava u miru, tišini i sreći sada kada imam samo tih maminih 5 minuta.

Mislila sam kako ću sa dojenjem, kako ću ako bude bolno i ne uspije i jesmo li nabavili dovoljno duda mazilica i bočica?

A onda sam uz tople gelove, purelan kremu i puno volje uspjela isključivo dojiti na zahtjev, dati dudu tek jednom u 8. tjednu i pomisliti kako je dojenje iako bolno možda zapravo i lakše nego kada moraš izdajati mlijeko, pripremati bočice, sterilizator i svu drugu opremu unaprijed i uz sve to slušati tako često razne osude drugih koji ne gledaju po običaju u svoje nego u tuđe dvorište. Ne, pardon, ne u tuđe dvorište nego u tuđe grudnjake. Da, divno je dojiti kada te ne boli kao na početku, kada uz njegovo bolno, ali uspješno ručno izdajanje zaobiđeš mastitis, kada te krema spasi od regada, ali najbitnije u cijeloj priči je da dijete nije gladno. A svaka mama zna šta je za njeno dijete najbolje.

Po nekim pričama, mislila sam da ću zapostaviti sebe, nas, prijatelje... pa sam vrlo brzo shvatila da mi i dalje imamo svoje vrijeme, čak i češće spojeve, jutarnje kave i šetnje nego ikad prije. Dopustili smo da nas uvjeravaju i pričaju kako sada s njom nećemo moći nigdje, a mi smo odlučili iskorstiti svaki trenutak dana do maksimuma, uživajući u svakom sadašnjem trenutku, ne žaleći se kako je sve prebrzo prošlo ili kako nismo dobro iskoristili vrijeme.

Vrijeme?

Mislila sam da ništa neću stići, a onda sam se iznenadila da kada nema praznog hoda nego puno volje, organizacije, bilješki u mobitelu i vještina multitaskinga kako se sve stigne....

A neke sam prijatelje u ova prva dva mjeseca vidjela češće i na duže nego što smo to uz silne obaveze i različite rasporede bezuspješno pokušavali prije.
Slušala sam kako je teško s malom bebom, a sada si mislim kako je vjerojatno puno teže kada su veći, kada im dođu zubići, kada prelaze i na drugu hranu ili kada trče, skaču i trantumiraju....

Znali sam da roditeljstvo nije lako ni jednostavno. Vidjeli smo na primjeru drugih koliko snage i živaca za to treba i šta i kako oni rade pa smo mogli ustonoviti šta nam je super, šta bismo radili isto kao i oni, a kako bismo neke stvari probali na drugi način...Znala sam šta za mene znači biti rmama, znala sam kakva bih htjela biti...Znala sam kakav bih htjela da on bude. Sada znam šta je sve potrebno da bi ja bila supermama, on supertata, a kako bismo zajedno njoj bili superroditelji.

Znala sam da majčinstvo nije lako, da je najteži posao na svijetu i da mijenja živote svih zauvijek. Sada znam i da je to bila najbolja odluka i ostvarena želja, kao i da je najbolji posao na svijetu.

Da, ne možete znati unaprijed kako ćete se osjećati u ulozi mame niti kako će vas majčinstvo promjeniti, ali vam u toj avanturi mogu pomoći i priručnici i knjige i objašnjenja onih koji su kroz to prošli. Ako ništa, onda barem da saznate koliko različitih metoda odgoja postoji, kakvih su se sve trikova drugi roditelji sjetili i jesu li i vama od pomoći.

I iako vam nikad nitko neće moći objasniti kako je to kada dobijete bebu ili vam nijedno njihovo iskustvo neće pomoći, shvatiti ćete i osjetiti njihovu sreću kada vidite koliko se vesele prvom osmjehu, prvom koraku i prvoj izgovorenoj riječi. Neovisno o grčevima, neprospavanim noćima ili neprestanom dojenju zbog skoka u razvoju. Vidjeti ćete tu sreću u očima. I zato nemojte slušati one koji ističu samo negativne priče i umore i šta se sve ne stigne i ne može. Nemojte misliti da ništa nećete moći i da neke stvari nisu moguće od trenutka kada dobijete bebu. Sve možete i sve je moguće ako želite.

A onda kada i sami dobijete svoje bebice, kada osjetite sreću zbog onog prvog plača, zbog prve prospavane noći, prvog smijanja, gugutanja i dobitka na kilaži...tada ćete zaboraviti na svu bol, na strah i brigu.
Tada ćete i sami sve shvatiti.

Tada svi shvate kakva je to posebna ljubav i sreća. Tako smo i mi napokon shvatili.